Evo jedne tužne priče o dvjema malim sestrama koje su izgubile cijelu obitelj.
---
U malenom selu okruženom gustom šumom živjele su dvije sestre, Anja i Milica. Anja je imala deset godina, a Milica tek šest. Njihova obitelj bila je skromna, ali puna ljubavi. Roditelji su ih učili cijeniti sitnice—smijeh, miris pečenog kruha, šum kiše na prozoru.
Jedne hladne zimske noći, dok su spavale, njihova je kuća zahvaćena strašnim požarom. Dimi se uvukao u njihove snove, a plamen je gutao sve pred sobom. Anju je probudio oštar miris gareži i vrisci. Instinktivno je zgrabila Milicu za ruku i povela je kroz gusti dim. Nekako su uspjele izaći, ali roditelji i mlađi brat nisu. Plamen ih je odnio.
Te noći sve se promijenilo. Sestre su ostale same, same na svijetu. Nitko od rodbine nije mogao preuzeti brigu o njima, pa su završile u sirotištu. Iako su bile okružene drugom djecom, osjećale su se beskrajno same. Milica je svake noći plakala, dozivala majku, dok ju je Anja grlila, pokušavajući biti snažna.
Prolazile su godine, a Anja je preuzela ulogu zaštitnice. Postala je Milici i majka i otac, i prijatelj i učitelj. Često bi joj pričala priče koje su im roditelji nekada pričali, samo da je umiri.
Jednog dana, socijalni radnici su rekli da postoji mogućnost da ih razdvoje, jer nijedna obitelj nije htjela posvojiti obje zajedno. Anja je tada prvi put pokazala pravi bijes. Stajala je pred odraslima i molila ih, preklinjala da ih ne odvajaju. „Ona je sve što imam!“ vikala je kroz suze.
Na kraju, pronašla se obitelj koja ih je uzela obje. No, bol prošlosti nikada nije nestala. Noću su obje i dalje sanjale onu vatru. Iako su s vremenom naučile živjeti s tugom, jedno je ostalo nepromijenjeno—jedna drugoj bile su jedini dom.
Primjedbe
Objavi komentar