Tomica koji se ničega nije bojao
U malom selu podno velike planine živio je dječak po imenu Tomica. Bio je poznat širom sela po svojoj nevjerojatnoj hrabrosti. Dok su se druga djeca ponekad bojala mraka, pasa lutalica ili priča o duhovima koje su stariji pričali oko vatre, Tomica se ničega nije bojao.
Njegova majka često bi ga upozoravala:
"Tomice, nije loše ponekad malo se bojati. Strah nas uči oprezu."
No, Tomica bi se samo nasmijao i odgovorio:
"Strah je samo za one koji ne vjeruju u sebe!"
Jednoga dana, selo je pogodila nevolja. Na planini se pojavio strašan medvjed koji je strašio pastire i tjerao ovce. Nitko se nije usudio otići gore kako bi ga otjerao. Starješina sela okupio je sve ljude i rekao:
"Netko mora pronaći rješenje, inače ćemo izgubiti sve ovce!"
Seljani su spustili glave i šutjeli. Ali Tomica, sav uzbuđen, istupio je naprijed:
"Ja ću otići na planinu i otjerati medvjeda!"
Svi su ga gledali u čudu.
"Tomice, ti si još samo dijete! Kako misliš savladati velikog medvjeda?" pitali su ga.
"Pametniji sam nego što izgledam," odgovorio je sa smiješkom.
Tomica je uzeo svoj mali štap, komad kruha, i krenuo prema planini. Penjući se, pjevušio je pjesmice kako bi otjerao vlastitu dosadu. Ubrzo je stigao do mjesta gdje su seljani posljednji put vidjeli medvjeda. Oko njega su se čuli zvukovi šume, ali Tomica nije osjećao ni trunku straha.
Odjednom, iz grmlja se pojavila velika, tamna sjena. Bio je to medvjed, ogroman i strašan. No, umjesto da pobjegne, Tomica se nasmijao i povikao:
"Hej, ti veliki medvjede! Što radiš na našem pašnjaku? Ovo nije tvoj dom!"
Medvjed ga je pogledao iznenađeno. Nikad prije nije vidio nekoga tko bi mu se obratio tako smireno. Tomica je nastavio:
"Ako si gladan, evo ti malo kruha. Ali ovce ne smiješ dirati!"
S tim riječima, Tomica je hrabro pružio komad kruha prema medvjedu. Medvjed je oprezno prišao, pomirisao kruh i, na Tomičino iznenađenje, sjeo. Zagrizao je kruh i izgledao zadovoljno. Tomica je tada rekao:
"Sada kad smo prijatelji, vrati se u svoju šumu. Tamo ćeš naći mnogo bobica i meda."
Medvjed je kao da je razumio dječakove riječi, okrenuo se i nestao u šumi. Tomica se vratio u selo kao pravi junak. Seljani su ga dočekali s oduševljenjem, a starješina mu je rekao:
"Tomice, nisi samo hrabar, već si i mudar. Spasio si naše ovce i pokazao nam da je ponekad prijateljstvo snažnije od sile."
Od toga dana, svi su se ugledali na Tomicu i njegovu hrabrost. A on je, kad god bi ga pitali za tajnu njegove smirenosti, odgovarao:
"Najvažnije je vjerovati u sebe i poštovati sve oko sebe – čak i one koji se čine strašnima."
Primjedbe
Objavi komentar