Ivanka je bila nježna djevojčica svijetlih očiju i osmijeha koji je osvjetljavao sobu, čak i kada joj je bilo teško. Rođena u malom selu podno planina, odrasla je u skromnoj kući punoj ljubavi. No, sudbina joj nije bila naklonjena. Od malih nogu borila se s teškom bolešću, onom koja joj je uzimala snagu iz dana u dan.
Dok su se druga djeca igrala na livadi, Ivanka je ležala u bolničkom krevetu, okružena mirisom lijekova i tihim glasovima zabrinutih liječnika. Njena majka nije se odvajala od nje, milovala joj ruku i šaptala joj priče o proljeću, cvijeću i leptirima. Ivanka je voljela te priče – one su je nosile daleko od bolnih igala i umora.
Iako su doktori govorili da nema puno nade, Ivanka nije gubila vjeru. Svako jutro dočekivala je s osmijehom, želeći još jedan dan s mamom i tatom, još jedan dan u kojem će vidjeti sunce kroz prozor. Ali njeno malo tijelo nije moglo dalje. Jednog mirnog popodneva, dok je kiša nježno kucala po staklu, Ivanka je sklopila oči posljednji put.
Njeni roditelji ostali su zagledani u prazan krevet, ali znali su da je sada negdje gdje nema boli. U vrtu pred kućom posadili su njenu najdražu ružu – bijelu i nježnu poput nje. Svakog proljeća, kad bi ruža procvjetala, sjećali bi se Ivankinog osmijeha, svjetla koje je ostavila iza sebe i snage malog srca koje je voljelo život, unatoč svemu.
Primjedbe
Objavi komentar