Djeca u sjeni doma
U malom mjestu, na rubu grada, stajao je stari dom za djecu. Zidovi su skrivali priče o malim srcima koja su u njemu tražila ljubav, sigurnost i toplinu, ali često nalazila samo prazninu.
Među tom djecom bio je i mali Marko, osmogodišnji dječak s velikim očima i tužnim osmijehom. Marko nije znao mnogo o svojoj prošlosti; jedino što je imao bila je stara fotografija njegove majke koju je nosio svuda sa sobom. Svaku noć bi šaptao: "Mama, kad ćeš se vratiti?"
U istom domu živjela je i Ana, djevojčica od deset godina. Imala je talent za crtanje, ali njezine slike bile su ispunjene tamnim bojama i sjenama. Jednom je nacrtala pticu koja pokušava poletjeti, ali ju vjetar stalno vraća na tlo. Kad ju je teta u domu pitala što slika znači, Ana je tiho rekla: "To sam ja."
Dom je bio mjesto gdje su se djeca smijala dok su se igrala, ali su suze često bile skrivena stvarnost iza zatvorenih vrata. Ljubav je dolazila i odlazila s tetama i volonterima koji su se trudili pomoći, ali ni najbolja namjera nije mogla nadoknaditi ono što im je najviše nedostajalo – obitelj.
Jednog hladnog zimskog dana, Marko je gledao kroz prozor kako snijeg prekriva igralište. Rekao je Ani: "Znaš, kad odrastem, napravit ću kuću za svu djecu bez mame i tate. Bit će velika i svatko će imati svoje mjesto." Ana je kimnula i tiho odgovorila: "Ja ću nacrtati kako će izgledati."
Iako su imali snove, stvarnost je često bila surova. Mnoga djeca iz doma završila su na ulici ili u lošim okolnostima kad su postali punoljetni. Marko i Ana su znali da ih čeka neizvjesna budućnost, ali su se trudili držati jedno drugo za ruku i vjerovati da će jednog dana doći neko bolje vrijeme.
Njihova priča nije završila sretnim krajem, ali ostaje podsjetnik na važnost ljubavi i podrške za svako dijete. Naša je odgovornost pomoći im da njihove tuge postanu lakše, a njihovi snovi dostižniji.
Primjedbe
Objavi komentar