Evo priče o tužnom dječaku koji je svima bio oslonac i utjeha:
---
### **Dječak koji je nosio tuđe tuge**
U malom selu, na kraju vijugavog puta, živio je dječak po imenu Luka. Imao je nježne oči u kojima su se ogledale tuđe tuge i osmijeh koji je skrivao njegovu vlastitu bol.
Luka je bio onaj kojem su se svi obraćali kada su bili nesretni. Kada bi starac Marko sjedio na klupi s pogledom izgubljenim u prošlosti, Luka bi mu donio cvijet i slušao priče o davnim vremenima. Kada bi mala Ana pala i rasplakala se jer joj se razbila najdraža lutka, Luka bi je zagrlio i obećao da će je popraviti. Kada bi majka umorno sjedila za stolom s rukama na čelu, Luka bi joj donio šalicu čaja i rekao da će sutra biti lakše.
Ali nitko nije pitao Luku kako se on osjeća.
Noću, kada bi svi otišli na počinak, ostajao bi budan, gledajući kroz prozor u beskrajno nebo. Tamo negdje, u tišini, puštao je svoje suze. Nije htio da ih itko vidi. Njegovo srce bilo je puno tuge koju nikome nije mogao predati. Bio je stijena za druge, ali sam u sebi osjećao se kao pijesak koji vjetar raznosi.
Jedne večeri, dok je sjedio pored rijeke, prišla mu je baka Mara, žena koja je znala čitati duše. Sjela je pored njega i tiho rekla:
**„Luka, sine, kada ćeš ti nekome dozvoliti da bude tvoja stijena?“**
Dječak ju je pogledao iznenađeno. Nitko mu to nikada nije rekao. Baka mu je stavila ruku na rame i nastavila:
**„I ti imaš pravo biti tužan. Pravo da te neko sasluša. Ne moraš uvijek biti jak.“**
Luka je spustio pogled, a suze koje je godinama skrivao počele su teći niz njegovo lice. Baka ga je samo zagrlila i pustila ga da plače.
Te noći, po prvi put, Luka je osjetio da nije sam.
---
💙
Primjedbe
Objavi komentar